Kad me jutrom snenog budi,
nje;no dira ;apom malom,
moje srce tada zna –
to je ljubav, ;istom ;arom.
Zlatne o;i, ko dva sunca sjaje,
mehko krzno, svila u ruci,
kad prede, sve je tiho,
za mene su najmiliji zvuci.
I kad tuga mene slomi,
ona do;e, du;u lije;i,
nje;no glavom mene takne,
kao da mi ;eli utjehu re;i.
Moja ma;ka, moja sjena,
moj saputnik, vjerni drug,
ona zna gdje srce luta,
moj dom je njen rodni krug.
Kad se zvijezde na nebu upale,
i iza;e mesjec gazda no;i
i kad me sanak spopadne,
ona ;e k uzglavlju da prede do;i.
I opet ;e jutrom da me budi,
da mi ka;e gladna da je,
a posle sita na koljena sko;i,
da je pogladim dozvolu mi daje.
MOJA MACA
© Copyright: Мирро Босна, 2025
Свидетельство о публикации №125050106683
Свидетельство о публикации №125050106683
Рецензии